<IZLAZ>                                                                                        <DALJE>

 

KLINCIC

 
       Klinčići su karakteristični po vrlo aromatičnom, specifičnom mirisu i jakom, pikantnom, gotovo ljutom okusu.Sadrže vrlo mnogo eteričnoga ulja (do 25%) kojega čini približno 90% aromatični fenol eugenol. Ovaj daje klinčiću ugodan miris te doprinosi pikantnom i pekućem okusu. Kao jedan od sastojaka eteričnoga ulja nalazimo ga i u cimetu,pimentu i lovoru. Pored eteričnoga ulja su važni sastojci klinčića još masnoće, tanini i smole.

      Kao začin upotrebljavamo osušene, zatvorene ppupoljke cvijeta, nazvane klinčić. Ime su dobili po specifičnom klinastom obliku. Klinčić uvrštavamo u nas među slatke začine jer njime začinjavamo prije svega slatka jela. Koristimo ih za začinjavanje lumblije, keksa, medenjaka, voćnih kolača, kompota, kuhanog vina, ušećerenog voća...Dodajemo ga i nekim slanim jelima.

 

          U vrijeme kineske dinastije Han prije više od dva tiusćljeća dvorjani su u prisustvu cara žvakali klinčić da bi im dah ugodno mirisao. U 4. stoljeću su klinčići postali poznati i Evropejcima. Od 8. stoljeća dalje su bili postupno sve značajnije blago trgovine i jedan od glavnih orijentalnih začina u evropskoj trgovini. Prvobitnu domovinu klinčića, koju su kako Kinezi tako i Indijci I Arapi stoljećima čuvali kao tajnu, osvojili su 1514. g. Portugalci. To je bilo Molučko otočje u istočnom Indijskom arhipelagu. Portugalci su zatim imali monopol na trgovini s klinčićima gotovo cijelo stoljeće. Ovaj monopol su im 1605. g. Preuzeli Nizozemci i zadržali ga sve do kraja 18. stoljeća. To im je uspjelo samo strogim mjerama, kojima su radi lakše kontrole zahtjevali sustavno uništavanje drveta klinčića na svim Molučkim otocima osim na otoku Amabon gdje su imali svoje uporište.

 

<gore>