SVETA VINCENCA – ZAŠTITNICA BLATA
Kult svete Vincence Mučenice na otoku Korčuli, a posebno na njegovom zapadnom dijelu, predstavlja simbol kršćanske tradicije i kulture stanovnika ovoga kraja. Našim pradjedovima Moći ove svetice predstavljale su neprocijenjivo blago. Prvi kršćani u početku su navještali Krista samo u Palestini, ali se ova vjera ubrzo proširila po cijelom Rimskom Carstvu. Premda je imao svoju državnu vjeru, Rim je u početku tolerirao kršćanstvo. Prvi sukob između države i kršćanske vjere dogodio se za vrijeme vladavine cara Nerona, kada je duševno poremećeni car, nakon što je podmetnuo u Rimu požar, svalio krivicu na kršćane. To je dalo povoda za početak progona kršćana u Rimskom Carstvu koji će trajati puna tri stoljeća. Kao uzrok progona navodilo se više razloga: da je kršćanska vjera svetogrđe, bezbožnost, mržnja prema ljudskom rodu, odsutstvo vjere u cara i odbijanje javnog žrtvovanja pred njegovom statuom. Religija koju je ispovjedao Isus Krist, nije priznavala kult imperatora i tražila je temeljitu promjenu u dotadašnjim shvaćanjima. Prema kršćanstvu, svi smo djeca Božja, i svi su ljudi jednaki pred Njegovim licem. To znači da su i svi ljudi, pa i robovi, braća. Rimsko Carstvo je naprotiv, favoriziralo aristokraciju, a njoj nisu odgovarale ideje o oslobađanju robova. U prvom stoljeću kršćani pokapaju svoje mrtve u grobnice na površini. U drugom i trećem stoljeću zakon je zabranjivao pokapanje i kremiranje u naseljenim područjima. Osim toga, kršćani nisu htjeli spaljivati svoje mrtve nego su željeli biti pokopani uz svoju braću. Zato se u drugom stoljeću počinju kopati grobnice. U velikim i razgranatim podzemnim tunelima, hodnicima i prostorijama - katakombama, kršćani su nesmetano obavljali zajedničke pobožnosti. Jednako kao i kod većine ranokršćanskih mučenika, o svetoj Vincenci fale nam pouzdani biografski podaci. Znamo da je polovicom 3. st. n. e. uhićena, bičevana i mučena na posebnom kotaču za mučenje te joj je na kraju prerezan vrat. Umrla je prije navršene 17- te godine. Pokopana je u podzemnom groblju pored ulice via Portuense. Sveto tijelo su obukli u haljinu koju je Vincencija najviše voljela i zatim položili u lijes. Pored tijela je stavljena staklena vaza s nekoliko kapi njezine krvi. Na žbuki nadgrobne ploče urezali su natpis VINCENTIJA MRT. (lat. "martyr" - mučenik). Na njezinom grobu, kršćani počinju redovito obavljati svoje obrede. U sedmom stoljeću su njene relikvije bile prenijete iz Poncijanskih katakombi unutar gradskih zidina i pokopane u grobnici pored crkve sv. Praksate u blizini bazilike Santa Marija Maggiore. Dozvolom pape Pia VI relikvije su 1792. g. ponovno izvađene i poslane brodom Gašpara Bebana biskupu u Korčulu. O tome nam svjedoči povelja glavnog tajnika Pia VI u Vatikanu, nadbiskupa Francisca Passarija, kojom se korčulanskom biskupu Josipu Koseriću poklanja sveto tijelo sv. Vincence Mučenice, izvađeno iz Poncijanskog groblja da se smjesti u neku crkvu i izloži vjernicima na javno štovanje. U povelji još piše da je tijelo obučeno u plemenitu odjeću, izvezenu zlatom i srebrom, i položeno u drveni lijes obojen purpurno crvenom bojom, ograđen kristalom sa tri strane, dobro zatvoren i zapečaćen sa 5 pečata. Iz korčulanske stolne crkve sv. Marka Relikvije sv. Vincence prenjete su, uz zvonjavu svih crkvenih zvona na brod gdje je bio uređen oltar kojeg su čuvala četiri svećenika. 9. travnja 1795. brod je pristao u Prigradicu gdje je uz veličanstven doček i pjevanje položen na oltar ispred kuće Arnerića urešen palmama, vijencima od cvijeća (feštunima) i barjacima. Tijelo svetice sutradan je, u petak 10. travnja uz veliku procesiju preneseno u Blato. Tadašnji župnik u Blatu bio je don Ivan Marija Vranjican iz Starog Grada na Hvaru. Na čelu procesije išao je barjak «Kumpanjije «, zatim barjak « Bratovšćine Svih Svetih « s križem, a slijedio ga je narod pjevajući crkvene pjesme. Zatim dolaze djevojke obučene u « anđele « s palmama i s cvijećem u rukama, i svećenici koji su išli ispred lijesa sa tijelom svetice kojeg su nosili četiri bratima. Kod dolaska u Blato sva su zvona zvonila, a pucnjevi su odjekivali sa svih strana. 10. travnja postao je blagdan sv. Vincence Mučenice, ali budući da je obično padao u vrijeme Korizme, biskup Koserić na molbu svećenstva i puka, odlučio je 1801. g. da se blagdan premjesti na dan 28. travnja. 1814. g. obnovljen je vosak kojim je	Iz korčulanske stolne crkve sv. Marka Relikvije sv. Vincence prenjete su, uz zvonjavu svih crkvenih zvona na brod gdje je bio uređen oltar kojeg su čuvala četiri svećenika. 9. travnja 1795. brod je pristao u Prigradicu gdje je uz veličanstven doček i pjevanje položen na oltar ispred kuće Arnerića urešen palmama, vijencima od cvijeća (feštunima) i barjacima. Tijelo svetice sutradan je, u petak 10. travnja uz veliku procesiju preneseno u Blato. Tadašnji župnik u Blatu bio je don Ivan Marija Vranjican iz Starog Grada na Hvaru. Na čelu procesije išao je barjak «Kumpanjije «, zatim barjak « Bratovšćine Svih Svetih « s križem, a slijedio ga je narod pjevajući crkvene pjesme. Zatim dolaze djevojke obučene u « anđele « s palmama i s cvijećem u rukama, i svećenici koji su išli ispred lijesa sa tijelom svetice kojeg su nosili četiri bratima. Kod dolaska u Blato sva su zvona zvonila, a pucnjevi su odjekivali sa svih strana. 10. travnja postao je blagdan sv. Vincence Mučenice, ali budući da je obično padao u vrijeme Korizme, biskup Koserić na molbu sveće- nstva i puka, odlučio je 1801. g. da se blagdan premjesti na dan 28. travnja. 1814. g. obnovljen je vosak kojim je kostur obložen, jer je bio oštećen vlagom i tijelo svetice položeno je u novi sarkofag od mramora u kojem se nalazi i danas. Sarkofag s tijelom sv. Vincence Mučenice iznosi se samo svakih stotinu godina iz župne crkve Svih Svetih i nosi u svečanoj procesiji oko mjesta. Velika svečanost zbila se 1995. g. kada je u procesiji sudjelovalo preko 8500 ljudi pa se kolona vjernika gotovo spojila u prsten oko mjesta. Pored svih Blaćana iz Blata i daleke Australije, bili su tu svećenici i vjernici iz svih krajeva Hrvatske, a misu nakon procesije držao je kardinal Franjo Kuharić. Od 1795 g. sv. Vincenca Mučenica je nebeska zaštitnica ovoga mjesta. Pokazala je čudotvornu moć, osobito kad je u pitanju spašavanje ljudskih života. Našom nebeskom zaštitnicom trebamo se dičiti i iskazivati joj zauvjiek počast koju je zaslužila, dajući svoj život za vjeru. Ona iznad nas bdije. I mi trebamo biti poput nje, borci za kršćanstvo. Ljudi u Blatu mole sv. Vicu da im čuva zdravlje, dom, mir i obraćaju joj se uvijek kad im je u životu teško. Emanuel Tatković, III. g. O Vicenco, divno sveta U mladosti tvojoj ranoj Put si Kristov odabrala I kršćanskoj viri svetoj Svoj život si darovala. Rastrgli su tilo Tvoje Carski cerberi prokleti, Ma nisu mogli slomiti Plemeniti duh Tvoj sveti. O Vicenco, Divno sveta, Ti ufanje naših lita, Sačuvaj nas i obrani Od nevoja ovog svita. Došla si nam prin dva vika Iz dalekog grada Rima U hrvatsko misto Blato Di kršćanskog svita ima. Na blagi dan Tvoje slave Torce ćemo zapaliti I martirij Tvoj prisveti U suzam našim topiti. O Vincenco.... O Blaćani, digod bili, Hvalu dajmo našoj Divi, Neka navik medju nami Duh Vincence svete živi. O Vincenco.... Dr. Donko Sardelić
Jednako kao i kod većine ranokršćanskih mučenika, o svetoj Vincenci fale nam pouzdani biografski podaci. Znamo da je polovicom 3. st. n. e. uhićena, bičevana i mučena na posebnom kotaču za mučenje te joj je na kraju prerezan vrat. Umrla je prije navršene 17- te godine. Pokopana je u podzemnom groblju pored ulice via Portuense. Sveto tijelo su obukli u haljinu koju je Vincencija najviše voljela i zatim položili u lijes. Pored tijela je stavljena staklena vaza s nekoliko kapi njezine krvi. Na žbuki nadgrobne ploče urezali su natpis VINCENTIJA MRT. (lat. "martyr" - mučenik). Na njezinom grobu, kršćani počinju redovito obavljati svoje obrede. U sedmom stoljeću su njene relikvije bile prenijete iz Poncijanskih katakombi unutar gradskih zidina i pokopane u grobnici pored crkve sv. Praksate u blizini bazilike Santa Marija Maggiore. Dozvolom pape Pia VI relikvije su 1792. g. ponovno izvađene i poslane brodom Gašpara Bebana biskupu u Korčulu. O tome nam svjedoči povelja glavnog tajnika Pia VI u Vatikanu, nadbiskupa Francisca Passarija, kojom se korčulanskom biskupu Josipu Koseriću poklanja sveto tijelo sv. Vincence Mučenice, izvađeno iz Poncijanskog groblja da se smjesti u neku crkvu i izloži vjernicima na javno štovanje. U povelji još piše da je tijelo obučeno u plemenitu odjeću, izvezenu zlatom i srebrom, i položeno u drveni lijes obojen purpurno crvenom bojom, ograđen kristalom sa tri strane, dobro zatvoren i zapečaćen sa 5 pečata.